Bio si čovjek među ljudima, a tek potom profesor u svojoj profesiji, veći od onoga što si radio, a radio si rijetko dobro, najbolje.
Mnoge generacije gimnazijalaca će pamtiti tvoje časove tjelesnog gdje su prvi put naučili da se penju uz konopac, preskaču kozlić, a košarkaši naše škole pamtiće dvokorak koji si ih ti naučio. Ako sretneš tamo negdje Kinđeta kaži, a on to zna, da si ti kriv što je postao veliki košarkaš jer njegov prvi izbor je bio tenis. Hvala ti veliki profesore Gajo što si 40 godina svog radnog staža upisao baš u našoj Gimnaziji, a mogao si birati gdje da radiš.
Hvala ti u ime svih onih koji su dijelili salu pod komandom tvoje zviždaljke. Hvala ti u ime kolektiva jer smo ponosni što si bio dio nas. Sa velikim pietetom ćemo spomenuti uvijek tvoje ime i biti ponosno što smo bili tvoje kolege. Danas nije slučajno što je nebo februarsko plakalo, a mnogi se pitali otkuda pljuskovi u februaru. Kiša je sapirala tugu sa lica mnogih.
Neka ti je laka zemlja profesore i kolega naš!!!